3.1 Lekcija 1

Koliko se prostora na disku uštedi kompresovanjem datoteka ovisi o nekoliko faktora. Priroda podataka koje kompresuujete, algoritam koji se koristi za kompresovanje podataka i nivo kompresije. Ne podržavaju svi algoritmi različite nivoe kompresije.

Počnimo s postavljanjem nekih testnih datoteka za kompresiju:

Sada kreiramo tri kopije ove datoteke:

Sada ćemo kompresovati datoteke sa svakim od gore navedenih alata za kompresiju:

Uporedite veličine kompresovanih datoteka sa nekompresovanom datotekom pod nazivom bigfile. Također primijetite kako su alati za kompresiju dodali ekstenzije imenima datoteka i uklonili nekompresovane datoteke.

Koristite bunzip2, gunzip, ili unxz kako biste dekompresovali datoteke:

Ponovo primijetite da se sada kompresovana datoteka briše nakon što je dekompresovana.

Neki alati za kompresiju podržavaju različite nivoe kompresije. Viši nivo kompresije obično zahtjeva više memorije i CPU ciklusa, ali rezultira manjom kompresovanom datotekom. Za niži nivo je suprotno. Ispod je demonstracija kompresije sa xz i gzip alatima:

Nije potrebno dekompresovati datoteku svaki put kada je koristite. Alati za kompresiju obično dolaze sa posebnim verzijama uobičajenih alata koji se koriste za čitanje tekstualnih datoteka. Na primjer, gzip ima verziju cat, grep, diff, less, more i nekoliko drugih. Za gzip, alati imaju prefiks z, dok prefiks bz postoji za bzip2, a xz postoji za xz. Ispod je primjer korištenja zcat za čitanje prikaza datoteke kompresovane sa gzip-om:

Program tar je vjerovatno najrašireniji alat za arhiviranje na Linux sistemima. U slučaju da se pitate zašto je tako nazvan, to je skraćenica za “tape archive”. Datoteke kreirane pomoću tar često se nazivaju tar kuglice (eng.tar balls). Vrlo je uobičajeno da aplikacije distribuirane kao izvorni kod budu u tar kuglicama.

GNU verzija tar sa kojom se isporučuju distribucije Linuxa ima puno opcija. Ova lekcija će pokriti najčešće korišteni podskup opcija.

Počnimo kreiranjem arhive datoteka koje se koriste za kompresiju:

Opcija c nalaže tar alatu da kreira novu arhivsku datoteku, a f opcija je ime datoteke koju treba kreirati. Argument odmah iza opcija uvijek će biti ime datoteke na kojoj će se raditi. Ostali argumenti su putanje do bilo koje datoteke ili direktorija u koje želite dodati, navesti ili izdvojiti iz datoteke. U primjeru, dodajemo direktorij compression i sav njegov sadržaj u arhivu.

Da bismo vidjeli sadržaj tar arhive, koristimo 't' opciju u tar alatu:

Obratite pažnju na to kako opcijama prethodi karakter crta -. Za razliku od većine programa, kod tar, - nije potreban kada se specificiraju opcije, iako ne uzrokuje nikakvu štetu ako se koristi.

Ekstraktujmo sada datoteku:

Pretpostavimo da vam je potrebna samo jedna datoteka iz arhive. Ako je to slučaj, možete ga navesti nakon naziva datoteke arhive. Po potrebi možete odrediti više datoteka:

Sa izuzetkom apsolutnih putanja (putanje koje počinju sa /), tar datoteke čuvaju cijelu putanju do datoteka kada se kreiraju. Pošto je datoteka 3.1.tar kreirana sa jednim direktorijem, taj direktorij će biti kreiran u odnosu na vaš trenutni radni direktorij kada se ekstraktuje. Drugi primjer bi ovo trebao pojasniti:

Program tar također može upravljati kompresijom i dekompresijom arhiva u hodu. tar to radi pozivanjem jednog od alata za kompresiju o kojima smo govorili ranije u ovoj lekciji. To je jednostavno kao dodavanje opcije prikladne algoritmu kompresije. Najčešće korišteni su j, J i z za bzip2, xz i gzip, respektivno. Ispod su primjeri koji koriste gore navedene algoritame:

Obratite pažnju kako u primjeru .tar datoteke imaju različite veličine. To pokazuje da su oni uspješno kompresovani. Ako kreirate kompresovane .tar arhive, uvijek trebate dodati drugu ekstenziju datoteke koja označava algoritam koji ste koristili. To su .xz, .bz i .gz za xz, bzip2 i gzip, respektivno. Ponekad se koriste skraćene ekstenzije kao što je .tgz.

Moguće je dodati datoteke u već postojeće nekompresovane tar arhive. Koristite opciju u da to učinite. Ako pokušate da dodate u kompresovanu arhivu, dobićete grešku.

Windows mašine često nemaju aplikacije za rukovanje tar kuglicama ili mnoge alate za kompresiju koji se obično nalaze na Linux sistemima (distribucijama). Ako trebate komunicirati sa Windows sistemima, možete koristiti ZIP datoteke. ZIP datoteka je arhivska datoteka slična kompresovanoj tar datoteci.

Programi zip i unzip se mogu koristiti za rad sa ZIP datotekama na Linux sistemima (distribucijama). Primjer u nastavku trebao bi biti sve što vam treba da ih počnete koristiti. Prvo kreirajmo set datoteka:

Sada koristimo zip da spakujemo ove datoteke u ZIP datoteku:

Na posljetku, možemo raspakovati ZIP datoteku ponovo:

Prilikom dodavanja direktorija u ZIP datoteke, opcija -r uzrokuje da zip uključi sadržaj direktorija. Bez toga, imali biste prazan direktorij u ZIP datoteci.